Industrija uništavanja propada. Uništavanja resursi i duha. Drma se. Industrija smerti. Bezrazložno uništavanje ove planete i njenih resursi, i zagađivanje. Nekomu se je nie svidjela. Industrija, ili zemlja?
Kralj Svieta to ne gledi bez reakcije. Rene Guenon vélì, da je njegva uloga “uredbena i regulatorna”. Kralj Svieta “gledi vođe ovog svieta, i ak oni delaju v njegvom smjeru, unda ih podržava. A ak delaju protiv, unda on djeluje tak kaj oni propanu.” Naravno, samozaljubljeni, zgubljeni v Mayi, dalko od vsake stvarnosti, osim one same sej kreirane iluzije, v lancima industrije smerti v štere su od nje hičeni, oni ga nit ne primečuju. Kralja Svieta, spuščeni zemaljski Tao; nit primečuju smer v šterom v lancima idu i vleču druge za sobom, zadremale neproBuddiene.
I praf to se dešava industriji auti. Praf industrija auti je donesla ovisnost o nafti na velkoj skali, ovisnost o fračenju zemljinih rezervi nafte, zagađivanje okoliša i života, i zagrijavanje atmosfere. Tri velke hude, a niepotrebne stvari. Za dojti s jednog mesta na drugo je ni treba imeti 200 konj, vsih 200 od zgusnutog metala i plastike, za šteru se proizvodnju pofračilo priek i preveč energije. A vse sam kaj bu nečiji ego kakti blistal - zvuna, dok je nutri truli i betežen.
Negda je za putovanje bil dosta i jeden, ili par konji. I vezda mesto da se razvijaju efektivneši motori, sigurneši auti s maximalnom brzinom štera je nie tuliko opasna za človeka - npr. 60 km/h - ide se na to čim več-tim več zemljine energije potratiti tak kaj se kaj več Zemlje i ljudi zagadi. To je velka falinga, i protiv človječanstva i protiv zemlje.
Tehnika i tehnologija je nužno treba človeku, al v službi človeka, Zemlje i vsih živih biči. Mi smo v prvom redu biča Zemlje, Tsclovek došel na Tlo, il se zdigel s Tla, Tlovek-Človek. S Zemljom smo v suživotu, kak i jedni z drugim. Treba znati kaj je od tehnologije treba, a kaj je falinga. Auto kakvim su ga naprajli je velka falinga, jer vodi v krivom smeru, jer je produženje ega, a kaj je vekši i blještaveši, takov je i kakti produžetek za ego.
No ak se mekne vel same sej kreirane iluzije, stvarnost se pokaže - vse je to ulaganje v mrtvo. Nie v život, neg v mrtve, zdene stvari.
Zdeni metal, željezo bez duše, prevzemlje naše životne energije, prek streniranog i ovisnog ega. A vuzpot to fračenje naših životnih energiji frači i uništava Zemlju i njene energije, druge ljude, biljke i životinje.
Jogenj
Nek buju blještavi auti, al nek se ne zagađuje Zemlja i ne frači njena energija. Za dobijanje energije je Sonce tu, a jogenj je odnavek njegov glasnik i zastupnik na Zemlji, i prema jognju se treba odnositi s poštuvanjem. Onak kak se v Vedama postupa. Kak se v vedskim Pujami i vedsko-tantričkim Yagyami prakticira.
Jogenj, jAgenji je sveta veza. Med Zemljom i Nebom. Ni sam človeka. I Zemlje s Soncem. Nie treba fračiti jogenj za stvari kak je denešnja podivljala proizvodnja auti. Za klima uređaje! Nori ljudi su obrnuli Jogenj i vezda ga koriste za zdeniti se, mesto za stopliti se, kak Bog zapoveda. Nie sam da ti norci v svojoj norosti frače energije neg su i obrnuli smisel stvari i veda.
Jogenj je ni človekov. Jogenj je Zemlja skupljala od Sonca, a ni človek. Vendar je človek dobil jogenje kaj bu se služil s njim kaj se - a kaj bi drugo -, prosvetli! I kaj ga bu čuval, vu sej, a ne vgasil.
Tak je i olimpijski jogenj šteroga su vužgali stari Grki trebal biti vunjska preslika vnuternjeg jognja šteroga je človek vu sej vužgal il ga išče vužgati treba, i šteroga vu sej nosi, bar iskricu, i to išče od Prometeja. Tie negdašnji jogenj šteri je vužgani nutri, se denes još nesvjesno nosi okoli za Olimpijske igre, kakti zblljedela slika, bez kaj bi se opče znalo za kaj je zapraf trebal biti.
Zvuna mu se priljepilo još sam to površno izvunjsko značénje; al zvunjske forme su nigdar nie dosta, kak nas vuči Lao-Tse.
Al tu se vidi i kak kolektivna podsvjest nigdar ne spi neg dela dalje, i stalno se opakovano pokazuje - njim šteri glediju! A tek nepovezani, joj priljepljujemo razna značenja, i ne vupamo prejti do pravog. Ak smo povezani, nuternje znanje nam se otkriva samo od se. Nikve inicijacije i stupnji su tu nie treba, osim morti onih inicijalnih.
Vu Vedsko-tantričkoj tradiciji je jogenj zadržal svoje značenje i dosta je pogledati prek k njim, kaj bu se razmelo kaj jogenj znači i za kaj se koristi. Razmeti se stvarno more pak sam z nutra, čez iskreno i alduvano sudelovanje v vedskim i tantričkim ritualima. Na Istoku se to vuči, na Zapadu je znanje o Jognju zgubljeno. Postoji jedino ono kaj se održalo v kolektivnom nesvjesnom.
A pri tom su jedino ljudi od vsih živih vrsti na Zemlji dobili umieče koriščenja jognja. I to je morti i navjekša razlika med ljudmi i drugim živim vrstami. Jer i druge vrste se znaju sporazumjevati iščekak su svjesne i sebe i sveta oko sebe, akoprem bi im to ljudski antrocentrični navuki rado šteli meknuti. Živine imaju i svjest i osječaje, kuliko im goder to ignorantni ljudi nie šteli priznati. Ak nebi imele, nebi nit bile sposobne za preživljavanje! Ono kaj nemaju je spoznaja koriščenja jognja, a bez jognja nemaju ni sposobnost prosvjetljavanja štera je s jognjom dana človeku. Al vsejedno ih se nesme gledati kak menje vredna biča, neg treba s njimi suosječati.
Ak smo stalno v kontaktu s jognjem, on stalno dela z i vu nami, tak kaj prosvetljava. Doslovno prosvjetljava. Svieča, kocenje v šporetu, drievo štero gorí. Na profanoj razini je to morti ni dosta za postati Budda, al vsejeno je bolše imeti peč i kuriti s pravim drievima i kuhati na pravom jognju, neg imeti peč na struju, jer se s zadnjim gubi tie neposredni kontakt s jognjom, i tu človek mam slabi. I njegve životvorne energije.
Zato je najboljše prek zime kuriti s pravom peči i drievma i pomali se počinjati, nakon napornog dela od protuletja do jeseni. Kuliko se more. To je provjerena AyurVeda naših starih. Šteri su od protuletja s ritmima Zemlje delali na zemlji a od kraja jeseni se greli od jognja i tak se punili. Živeli su striktno po životnim ritmima Zemlje. On ki po zimi okoli béžì, ide protu ritmov života, protu poVedanja o Životu, i protu Tao-a. Izhod je poznat. Vse kaj ide protu Taoa ne traje dugo. A ak več nemru živeti po ritmima Zemlje jer ne delaju več na Zemlji, onda se ljudi okreču istočnim tradicijami štere su sistematizirale tradiciju Jognja i poVedanja o Životu. Delom i zato jer Slaveni nisu preveč marili za sistematizaciju i očuvanje predaje pismenim potem.
Čez fračenje zemljinog jognja za mrtve stvari (Krleža je v sličnom kontextu govoril o evropskoj kulturi smrti štera zmišljava vse rafiniraneša oružja po fakultetima), čez fračeje teg jognja šterog si je Zemlja sama posudila od Sonca, fračimo i Zemlju a i nas same. A Zemlju moramo paziti i njeguvati!
Bilo je zadnje vrieme za Kralja Svieta kaj reagira, i stvarno se nadam da bu industrija auti propala v onom opsegu, vu šterom ne implementira gori navedene smjere. Iako se cilj vsepristunog marketinga, šteri je zarobil jogenj i zlorabi ga, nigdar ne mienja, pa bu tak predi marketing propal i oslobodil jogenj z svojega jarma neg premenil cilj ulizivanja i zdelanja iluzije blještavog ega, i zabavljanja istoga stalno novim blještarijama, tim bljeskima jeftine magije.
Naravno, vse se svodi na to da ništ ne traje za navek, i da vse kaj ide protu Taoa ne traje dogo, al ta ekonomska i industrijska kriza nam v isto vreme pokazuje da se je ni dobro fokusirati na nekaj mrtvoga i da je ni dobro ulagati naše životne energije v mrtvo. Išče bu i več žrtvi krize vse dok ljudi ne progledaju falinge, s šterima su se tuliko identificirali.
Dobre pelde
Vu tom smislu su Indijci pred Zapadnjakima - oni započinju den s Pujom, na obalami Gange. I delaju dobru magiju. Imaju i pono one jeftine, brze magije. Al i pono one dobre. Pomali, venodjaju tu vnuternju magiju, vsaki den pak i pak, i prek nje čiste i vunjski svet, menjaju ga. Vse kaj se dela vu sej ima efekta i na vun. A dobra magija se dela pomali. I tak Indijci delaju.
Dobra magija je spora, a hude snage su brze i direktne; to je jedno iskustvo na štero i Tantra skreće pažnju, a i Fengh Shui prokazuje isto čez zavijugave Zen-staze i pravokutne pote-zamke za hude energije, i Lao-Tse vuči isto v knjigi o Tau i Tehu.
Indijci po ashrami i po obalami Gange venodjaju dobru magiju koja ide dožim, zavijugavim potem.
Potok šteri teče zavijugavo, je pogoden za život, pruža svoju energiju za život i drugima zvun njega. Njegvo dno se sleglo, iznad plivaju ribe, voda je bistra i dobra za piti i živinami i človeku. Bujica štera ide ravno ruši vse pred sobom, nosi zemlju i ribe, motna je. Njene obale se teško prejdu i ne pozivlju človeka kaj bi zastal i odmoril se, neg ga trudnega tiraju dalje.
Zavijugavi potok teče v komunikaciji s prostorom oko sebe i popieva svoju pesmu človeku ribami i ovcami. Energije štere dobro teču, potiču dalje dobru magiju.
Ne puščaju vsi Indijci tieke dobre magije vu se. Pri vnogim je to ideal, kam streme i šteroga čuvaju i šalju dalje v svet. Na Tibet, v Kinu, v Japan. Na Zapadu je nekaj krenulo malo krivo, nezna se gda, nije jasno dal su to bili Kelti, Rimljani il Germani, a morti vre Grki, iako se zapraf zna, ali jer je vsaki ideal tuliko živ kuliko živih energiji se vu njega devlje, tak su i vsakojački važni ideali na Zapadu strulili. Marketing za ideal od negdar uspešno trži zvunjsko, mrtvo blještavilo. I v Indiji se ono uvodi. Vsigder. Al Indija ima žive otoke duha, ashrame. Pri nas su oni hmrli. Brač, prepun mrtvih mesti duha. Zakaj se to nije sčuvalo? Nemre se samo od sé. Duh treba to sčuvati. On koji je zišel s neba i ispunil ljude. Indijci čez Puju v jutro i na večer, vsaki den ulažu svoje energije v povečanje svoje životvorne energije i tak obnavljaju sebe i život i sudeluju v njemu. Zapadnjakima je to nerazumlivo, zgledi im kak san! Na Zapadu ljudi glancaju i menjaju aute, obnavljaju aute, a sami znutra trule. To onda Zapadnjaki zovu zabava. Tie proces starenja kak gubitka životnih energiji je liepo prepoznal Salman Rushdie gda veli da ljudi na Zapadu propdaju dok stare, dok v Indiji postaju vse več poštovani, jer se grade i čiste z nutra, i jer su po-vezani - re-ligiozni. Na Zapadu se ljudi čude religiji, delaju za mrtve aute na leta i leta - sam kaj bi ih imeli par let a potli itak prešli na novo mrtvilo. Obnavljanje mrtvog. Kaj ono veli Boehme o Đavlu ovog svieta? Isto kaj i Novi Zavjet. Ulažu energije v mrtvilo i v ništ. Usmereni v smeru koji je ni po volji Kralju Svieta. Spuščenom Tau. Bez sluha čuvši gluhima nalikuju; izreka njimi svedoči prisustvujuči odsudstvuju, veli Heraklit.
To je tie jeden hudi aspekt tehnologije. Šteri mora propasti, a s njim i človek ki ga kreira. Ništ kaj je nie v skladu s Taom nemre trajati dugo, veli Lao-Tse. Al nišče ga baš ne čita. Nit Kinezi sami preveč.
Mozaik
Postoji išče jeden aspekt tehnologije. Tie je životno-podržavajuči i nastaje čez otkrića v navukima, medicini i biologiji, fiziki. Zapraf čez puno stvari ak se dobro upotrebe i z dobrom vizijom. No te grane modernih navukov ne otkrivaju ništ kaj več ne postoji v Ayurvedi, tradicionalnoj kineskoj medicini ili narodnoj medicini ljekovitih biljki; zapraf otkrivlju da nam to z Ayurvede fali.
Al ne fale nam sastojki od biljki, nit masaže nit ulja, fali nam Ayurveda sama. Pristup prema Živomu. To se v navukima prešučuje. Ne prešučuje se, nisu išče došle do toga. Al to je i teško opisati, i to se nemre prodati. To je bezplatno. Bezplatno se vuči. Jer niega tih penez s kojimi bi se moglo platiti. Ak se mora za nekaj platiti, unda se ne vuči To. Vuči se nekaj drugo, kaj možda odpelja do Toga. Do Znanja z kojeg zvira Joga, o čem pripoveda AyurVeda, ono kaj opisuje Feng-Shui i ocrtava Tao. Zato i je to znanje nezanimljivo modernom navuku i industriji reklame, nemra ga se vloviti, neopisivo je i nemre se prodati. Tao koj se more opisati je nie Tao. Zato si moderni navuki vole spuknuti tu i tam nekaj, male piknjice z mozaika šteroga celoga nit ne vide, i onda to kaj su spuknuli napuhnu. Je, i te piknjice imaju nekaj vu sej i spajaju s Živim, jer z Živoga dolaze. To su kamenčeki koji spajaju s mozaikom. Život je pak spoznavanje mozaika.
Moderna medicina več voli pojedine kamenčeke, i okreče se biljkami, štere su zapraf posredniki v našem svetu, med Soncem i Zemljom (one su si dobre s jognjem), a vse ljekovite supstance tih biljki se nigdar nemru odrediti do kraja, jer moderni navuki ne vide mozaik, i ne vide biljke kak posrednike vu tom procesu spoznaje. Posrednike v procesu transformacije i komunikacije. Ne glediju biljke onak kak ih je kak male Mali Princ vučil.
Ipak, te moderne grane navukov pomažu, i p/održavaju Zapadnjaka kuliko-tuliko na životu. Pogotovo gda grieši. Jer unda postaje neoprezen, prestaje paziti na vsakodnevni život, jer navek postoji nekva tableta štera ga kakti more spasiti..na kraju ga ne spasi. No vsikak postoji tie drugi aspekt znanosti, ki ne nit ne pokušava videti celi mozaik, al šteri ipak ide v smieru humanosti i života, i raskrivlje dielke starih znanji, vezda gda su se stara znanja zgubila. Akoprem se naravno, navek najdu nekvi samozaljubljeniki šteri se probaju igrati s životom čez navuke..a to zato jer su bez spiritualnih smjernica kak deca.
Kak deca, su za Grke rekli Egipčani, a Zapad i zapadnjaki, s jedne stran nasljedniki barbarskih Keltov i Germanov, su z druge stran nasljedniki Grkov, i grčke racionalizirajuče kulture mišljenja štera je prevladala potli Pitagore i Heraklita, usprkos upozorenjima i primjru življenja tih dva duhovnjakov (njih dva na Zapadu, a Lao-Tse na Istoku, su isto predekovali), a takvi Zapadnjaki i jesu na svoj način deca, bez znanja starih; takvi su več bili i Grki, jer su oni za Egipčane bili deca bez razumeevanja starih mitova i starih znanja, bez pretki, roditelji i stvaratelji šteri se brinu za njih, ak naprave nekvu falingu (Ipak nisu bili čistam bez vsih znanji jer su imeli jaku sakralnu umetnost, al o tom drugi pot).
A Egipčani, ta njihova dalka rodbina sa znanjem, Egipčani, su zgubili kompas v pustinji, trokut i šestar v piesku, zatrpalo ih je more, a propustilo je nekve druge. Egipčani su zgubili znanja, vjerojatno išče predi 2500 pr.n.e. iako je to išlo postepeno i nije bila trenutna amnezija, al zgubili ih jesu, nekak se nisu šteli dalje razvijati i komunicirati s Taom, možda su ih zavela nekva druga biča z njihovih sni, ki vrag bi ga znal, ja bi ipak rekel da su propali preglaboko v materiju kak se vsim desilo; a navek radoznala deca Grki su sa svojom tradicijom Aristotela, ipak išče tu. Njim je pono pomoglo i kaj su potlem zakoračili štengu gori - Krščanstvo. Bilo je to v smjeru Kralja Svieta. Ne Krščanstvo, neg tie korak. No to je jedna druga priča.
Materija (latinski od majke, znači nekaj živoga, rođenoga), i tehnologija, od grčki tehne - znanje umijeća, su tu kaj se prek njih zdignemo, prek tih grubih načini interpretaciji svieta štere te dve donose, kaj se zdignemo od trde substance pak nazaj do finog duha šteri spaja vsakojačke kamenčeke v mozaiku. To podrazumjeva pono pročiščavanja. Treba iskoristiti te trde stvari i ne dopustiti da zavladaju s nami kak su zavladale skoro celim svetom. Treba ih usmeriti. Materiju i tehnologiju treba koristiti na životno-podržavajuči način, kaj nam pomognu osjetiti i prepoznati mozaik, i kaj nas približe Znanju, nie dati im kaj one nas vode, neg prevzeti vuzde v svoje ruke.